Svjetski dan prevencije samoubojstava obilježava se svake godine 10. rujna. Cilj je  širenje svijesti i informiranja o toj problematici te uspostava suradnje među ključnim dionicima. Mentalno zdravlje, prepoznavanje alarmantnih znakova i prevencija suicida, teme su razgovora s Ana Marijom Španić, kliničkom psihologinjom iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Svjedočimo “boomu” društvenih mreža i tehnologije. Kako to utječe na ljude, posebice mlade koji su najviše izloženi? 

Tehnologija se razvija brže nego što možemo pratiti vještine i odgovornost korištenja. Društvene mreže omogućuju brz i lak kontakt s velikim brojem ljudi i nude širok i često nefiltriran sadržaj. To je moćno, ali zahtijeva odgovorno korištenje. Mnogi objavljuju sadržaj na društvenim mrežama bez razmišljanja o posljedicama.

Mladi su posebno izloženi tome jer se velik dio njihovog socijalnog života odvija putem tehnologija i društvenih mreža. Nalaze  se u razvojnoj fazi koja je vrlo često praćena otvorenim i nekritičnim primanjem te prenošenjem informacija. Uz pojačan doživljaj vlastite neranjivosti, impulzivnost ili smanjeno razmišljanje o posljedicama određenog čina, ujedno predstavlja i rizične faktore za neželjene posljedice.  Stoga ne čudi da je odgovorno korištenje društvenih mreža vještina koja se uči.

Jesu li neke osobe podložnije suicidu?

Umjesto razgovora o osobama podložnijima suicidu, trebamo shvatiti suicidalnost kao ozbiljno stanje koje zahtijeva stručnu pomoć. Suicidalnost obuhvaća različite manifestacije poput misli, prijetnji, planova, pokušaja ili izvršenja suicida. Uzroci suicidalnosti su kompleksni i uključuju interakciju životnih iskustava osobe. Faktori rizika i zaštite suicidalnosti su važni, ali još nije sve potpuno istraženo. Istraženi su rizični i zaštitni čimbenici suicidalnosti te su učinjeni uspješni napori u prevenciji.

U priručniku za stručnjake i roditelje “Sucidalnost u djece i adolescenata” koji je Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba objavila povodom prošlogodišnjeg Svjetskog dana prevencije samoubojstava, autorica doc. prim. dr. sc. Vlatke Boričević Maršanić, prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander i Tee Brezinšćak, navedene su mnoge činjenice koje dosad znamo o ovom važnom pitanju.

U priručniku je tako navedeno da rizične čimbenike za počinjenje suicida među ostalim predstavljaju prethodni pokušaji suicida. Također, samoozljeđivanje, sadašnji ili raniji psihički poremećaj, anksioznost, nesanica, gubitak zadovoljstva u stvarima u kojima je osoba ranije uživala. Nadalje,  impulzivnost, suicid ili mentalni poremećaj u obitelji,. Isto tako i ranija traumatska iskustva (vršnjačko nasilje; seksualno, tjelesno ili emocionalno zlostavljanje, zanemarivanje, izloženost suicidu vršnjaka). Nužno je spomenuti i deficit socijalnih vještina te vještina rješavanja problema i konflikata. Tu su i problemi vezani uz spolni identitet, tjelesna bolest ili kronična bol. Uz dostupnost letalnih sredstava (npr. vatreno oružje, lijekovi).

“Rizične čimbenike predstavljaju prethodni pokušaji suicida, samoozljeđivanje, psihički poremećaji, anksioznost…”

Okidači istog, što se odnosi na situacije i čimbenike koji mogu potaknuti suicidalnu krizu kod ranjivih mladih osoba uključuju interpersonalni gubitak. Kao što je primjerice prekid emocionalne veze, smrt bliske osobe, preseljenje prijatelja i sl. Isto tako i interpersonalne konflikte; s roditeljima, vršnjacima, osobama od autoriteta kao što su nastavnici, treneri i sl. Krizu može potaknuti visoka razinu razočaranja ili osjećaj odbačenosti (naročito od vršnjaka). Još neki od čimbenika su problemi i neuspjeh u školi, vršnjačko nasilje, suočavanje s posljedicama problema u ponašanju (npr. isključenje iz škole), probleme sa zakonom, zdravstvene probleme (npr. dijagnoza teške bolesti), godišnjice stresnih ili traumatskih iskustava (npr. smrt člana obitelji ili prijatelja), neželjenu trudnoću te značajne promjene (npr. završetak osnovne škole i polazak u srednju školu ili završetak srednje škole i odlazak na studij) ili visoke zahtjeve vezane uz postignuće (školovanje, sport, glazba i sl.).

Važno je naglasiti da su ove situacije i čimbenici prisutni i kod drugih mladih osoba koje neće ući u suicidalnu krizu. Okidači stoga sami po sebi ne moraju značiti da će osoba biti sklona suicidalnosti, no u kombinaciji s ostalim rizičnim čimbenicima mladu osobu čine ranjivom za razvoj suicidalne krize, što je također detaljnije pojašnjeno u samom priručniku.

Koji su zaštitni čimbenici?

Kada govorimo o rizičnim čimbenicima za počinjenje suicida, važno je naglasiti i zaštitne čimbenike, za koje je utvrđeno da je uz njihovu prisutnost manji rizik da će osoba počiniti suicid. Zaštitni čimbenici među ostalim uključuju socijalnu podršku (barem jednu odraslu osobu od povjerenja), povezanost s obitelji, povezanost sa školom te primjeren oblik školovanja, adekvatne strategije suočavanja, socijalne vještine, vještine rješavanja problema i konflikata, optimizam, interni lokus kontrole, tjelesnu aktivnost, vannastavne aktivnosti i kućne ljubimce, edukaciju stručnjaka koji rade s djecom, krizne intervencije nakon počinjenja suicida za vršnjake i stručnjake, ograničenje dostupnosti letalnih sredstava, edukaciju medija, centre za krizna stanja te dostupnost pomoći i zdravstvene zaštite. Više informacija o svim ovim čimbenicima možete pronaći u gore spomenutom priručniku.

Koji su alarmantni znakovi kod ponašanja?

Alarmanti znakovi, također opširnije navedeni u priručniku, među ostalim uključuju doživljaj beznađa i besmisao, depresivno ili razdražljivo raspoloženje, promjene raspoloženja, ljutnju, bijes, hostilnost i želju za osvetom, zlouporabu ili ovisnost o alkoholu ili drogama, gubitak interesa za aktivnosti u kojima je osoba ranije uživala, izolaciju od drugih i smanjenu razinu aktivnosti, promjene spavanja i apetita, teškoće pažnje, distraktibilnost, pad u funkcioniranju, nemir, impulzivnost, ispade bijesa i druge znakove. Važno je naglasiti da ne moraju svi ovi znakovi biti prisutni da bi osoba bila suicidalna, što je ponekad okolini neprimjetno.

Posebno su alarmantni znakovi misli i izjave poput „Uskoro više nikome neću biti na teret“, „Ionako ništa nema smisla“, „Ne znam koliko ću ovo još moći podnijeti“, „Više se nećemo vidjeti“, pisanje i crteži o smrti, kao i preokupiranost ovom temom, iznenadno javljanje i posjećivanje voljenih osoba, poklanjanje stvari, sakupljanje lijekova, ispitivanje o ili traženje oružja/užeta, penjanje na visoke zgrade itd.

“Posebno su alarmantni znakovi misli i izjave poput „Uskoro više nikome neću biti na teret“, „Ionako ništa nema smisla“, „Ne znam koliko ću ovo još moći podnijeti“, „Više se nećemo vidjeti“, pisanje i crteži o smrti….”

Važno je istaknuti da ako je osoba iznenađujuće vedra nakon perioda depresije, i to može ukazivati na to da je donijela odluku da riješi svoje probleme oduzimanjem života. Svi su ovo znakovi koji zahtijevaju hitnu stručnu procjenu.

Kako možemo pomoći ako prepoznamo alarmantne znakove?

Možda najvažnija uputa je da reagiramo, odnosno da ne ignoriramo ove znakove ili se odlučimo ne miješati jer nismo stručnjaci ili nije riječ o nama izrazito bliskoj osobi. Ono što je važno je da niti ne pokušavamo na sebe preuzeti odgovornost procjene koliko je određeno stanje zabrinjavajuće, tako često čujemo okolinu da kaže “On samo na taj način traži pažnju”, “Ne misli ona ozbiljno, poznajem ju”. Na taj način ljudi preuzimaju odgovornost procjene, a pritom nisu educirani niti imaju dovoljno znanja i vještina za to. Stoga je važno uputiti ih na stručnu procjenu, točnije procjenu liječnika, po mogućnosti dječjeg psihijatra ako je riječ o maloljetniku ili psihijatra ako je riječ o odrasloj osobi.

Suicidalnost je ozbiljno stanje i zahtijeva promptnu reakciju. Stoga je važno i konkretno navesti kome se mogu obratiti. Kada se radi o djeci i mladima do 18 godina, hitna ambulanta Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež radi od 0 do 24 sata, 7 dana u tjednu, vikendima i praznicima, i jedina je takva ambulanta za dječju i adolescentnu psihijatriju u Hrvatskoj. Kada je riječ o punoljetnim osobama, u sklopu Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb djeluje Centar za krizna stanja i prevenciju suicida gdje se može doći bez najave i uputnice između 8 i 20 sati ili nazvati telefonom 01 2376 470 od 0 do 24 sata. Osim KBC-a Zagreb i druge zdravstvene ustanove za odrasle osobe nude mogućnost pregleda psihijatra, poput PB Sveti Ivan, KPB Vrapče i KB Sestara Milosrdnica.

Osim traženja stručne pomoći koja je u ovom slučaju neophodan korak, važno je i otvoreno pristupiti osobi. To uključuje uspostavu odnosa povjerenja u kojem osoba može slobodno, bez straha od osude i odbacivanja podijeliti svoje osjećaje i namjere. Možemo otvoreno pitati osobu je li razmišljala o tome da bi bilo bolje da je nema ili da si oduzme život. Naime, očekivanje da razgovor o suicidalnosti može potaknuti osobu da se ubije je mit.

Otvorenim razgovorom nećemo osobi „dati ideju da se ubije“, a osobe koje o tome razmišljaju možemo potaknuti da nam se otvore. U ovakvom razgovoru je važno izbjegavati nestrpljenje, šok, paniku i preneraženost, ulazak u rasprave je li to dobra ili loša odluka, izjave da  je suicid sramota, davanje osuđujućih primjedbi i neuvažavanje osjećaja osobe rečenicama poput „Nije sve tako crno, trebala bi biti zahvalna za sve što imaš“, rasprave kako bi takav tragičan čin utjecao na obitelj i prijatelje, svađe, umanjivanje nečije patnje, naređivanje, obećanje da to nikome nećete reći ili nuđenje brzih rješenja. Zainteresiranost, iskrena (ne i panična) zabrinutost i otvorenost za razgovor predstavljaju socijalnu podršku koja je jedan od najvažnijih zaštitnih čimbenika u prevenciji suicida.

Ako se osoba osjeća kao da se nalazi u bezizlaznoj situaciji, što treba učiniti?

Suicidalnost se javlja kada osoba osjeća da nije povezana s drugima, osjeća se bespomoćnom u nošenju s trenutnom situacijom koja ju muči te vjeruje da nema nade da se to može promijeniti. Ono što povezuje sve koji razmišljaju o samoubojstvu je vjerovanje da je ono jedino rješenje za teškoće s kojima se susreću, a svrha je okončavanje često nepodnošljivog stanja. Ono što danas djeluje bezizlazno, ne mora tako djelovati u budućnosti. Često zaključujemo na temelju trenutnog stanja, a ako je ono nepodnošljivo, to nas čini slijepima za postojanje drugih, alternativnih rješenja za rješavanje problema, a privremenost stanja se doima trajnim.

Stoga je izuzetno važno potražiti pomoć, kako u svojoj okolini, tako i stručnu pomoć. Radeći s djecom i mladima, neprestano svjedočimo tome kako je traženje pomoći vrlo često najhrabriji potez koji možemo učiniti, da odustanemo od toga da svoje probleme moramo skrivati i rješavati sami, nego da si dozvolimo potražiti pomoć. Često se mladi povjeravaju svojima prijateljima, no ključno je da kažu i odrasloj osobi od povjerenja.

“Zainteresiranost, iskrena (ne i panična) zabrinutost i otvorenost za razgovor, predstavljaju socijalnu podršku koja je jedan od najvažnijih zaštitnih čimbenika u prevenciji suicida.”

Kako roditelji trebaju postupiti ako primijete neuobičajeno ponašanje kod djeteta?

Važno je koliko je moguće ostati pribran imajući u vidu koliko je to izrazito stresno za roditelja i potaknuti rješavanje problema, odnosno potražiti stručnu pomoć bez odgađanja. Ono što često primjećujemo kod roditelja je da se s jedne strane ustručavaju pokrenuti temu samoubojstva ako su uočili rizik kod svog djeteta (primjerice, našli oproštajno pismo ili vidjeli poruku koju je dijete poslalo na društvenim mrežama), ili s druge strane preuzimaju na sebe odgovornost da procijene je li njihovo dijete „doista“ suicidalno, tako znamo čuti rečenice „Poznajem svoje dijete, ne bi tako nešto nikada učinilo“, „On samo tako traži pažnju, zato ću ga ignorirati“, „Manipulira da dobije što želi“ i slične rečenice.

Stoga je možda najvažniji savjet roditeljima da ne preuzimaju na sebe odgovornost procjene je li njihovo dijete sucidalno, jer ta procjena zahtijeva stručnost i prethodnu edukaciju. Zato je važno da tu procjenu učini psihijatar, po mogućnosti dječji i adolescentni psihijatar. Ranije smo naveli kontakt hitne ambulanta Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež gdje se roditelji mogu s djecom obratiti, koja radi od 0 do 24 sata, sve dane u tjednu, vikendom i praznicima, te je  jedina takva ambulanta za dječju i adolescentnu psihijatriju u Hrvatskoj s mogućnosti hospitalizacije djece s izraženim suicidalnim rizikom.

Što kaže statistika?

Raniji savjeti o otvorenom i direktnom razgovoru o uočenom riziku suicida vrijede i za ovo pitanje. Suicidalnost je drugi najčešći uzrok smrtnosti u dobi od 10 do 25 godina nakon nesretnih slučajeva. U objavljenom priručniku „Sucidialnost u djece i adolescenata“ je također naveden podatak da 75% roditelja adolescenata ne zna da njihovo dijete ima misli o smrti i umiranju, a 50% roditelja nema saznanja da njihovo dijete razmišlja da se ubije. Tim više je važnije reagirati na prvi znak koji roditelji primijete i potražiti stručnu procjenu i pomoć. U krizi je važna predvidljivost, stoga je važno da djeci i mladima kažemo koji su sljedeći postupci i zašto ih poduzimamo. Predvidljivost doprinosti osjećaju sigurnosti koji je u stanju krize značajno narušen. Također, važno je kroz cijelo stanje krize koja je kriza i za roditelja, ne izgubiti iz vida da je odnos roditelja i djeteta jedan od najvažnijih čimbenika za daljnji oporavak.

Što Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba čini po tom pitanju?

Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba zdravstvena je ustanova koja se bavi primarno dijagnostičkim i tretmanskim radom s djecom i mladima, kao i pružanjem podrške članovima njihove obitelji. Osnovni cilj Poliklinike je pružanje psihološke, socijalne, psihijatrijske, defektološke i pedijatrijske pomoći djeci s različitim traumatskim iskustvima, kao i njihovim roditeljima, kako bi se bolje i uspješnije nosili s posljedicama traumatskih iskustava. Stručnjaci mentalnog zdravlja Poliklinike pružaju individualni i grupni savjetodavni rad i podršku djeci i roditeljima.

Svakodnevni dijagnostički i tretmanski rad je najvažniji napor stručnjaka Poliklinike u zaštiti mentalnog zdravlja djece i mladih. Premda je važno adresirati i pružiti tretman za teškoće mentalnog zdravlja, važno je i promovirati i naglašavati važnost mentalnog zdravlja i zaštite istog, što predstavlja preventivnu aktivnost u koju su stručnjaci Poliklinike uključeni. U okviru svog područja djelovanja, Poliklinika također organizira i provodi edukaciju, superviziju i stručno usavršavanje za stručnjake u ustanovama direktno uključenima u problematiku zlostavljanja. Stručnjaci Poliklinike su uključeni u razne preventivne aktivnosti s ciljem zaštite mentalnog zdravlja djece i mladih, te se kontinuirano usavršavaju u vidu specijaliziranog znanja i vještina potrebnih za rad s djecom i mladima, no i educiraju druge.

Koji su vam konkretni koraci?

Potrebno je ponoviti da je suicidalnost hitno stanje koje zahtijeva isto tako hitnu procjenu liječnika, odnosno specijalista psihijatra. U Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba trenutno imamo četiri psihijatrice koje procjenjuju stanje djeteta, procjenjujući  istovremeno potrebu za upućivanjem u hitnu ambulantu Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež, jedinu ustanovu u Hrvatskoj s mogućnosti bolničkog liječenja djece i mladih s izraženim suicidalnim rizikom.

Ono što se pokazalo kao izuzetno važno je timska suradnja, s obzirom na to da prvu informaciju o tome da je dijete ili mlada osoba u riziku može dobiti psiholog, socijalni radnik, socijalni pedagog ili drugi stručnjak mentalnog zdravlja, koji potom u pravilu kontaktira psihijatra ustanove. Van Poliklinike, prvu informaciju može dobiti učitelj, nastavnik, odgajatelj, stručnjak u Centru za socijalnu skrb, liječnik obiteljske medicine… stoga je važno uspostaviti ne samo efikasnu multidisciplinarnu suradnju unutar jedne ustanove, već i među ustanovama, unutar sustava zaštite djece i mladih.

“Premda je važno adresirati i pružiti tretman za teškoće mentalnog zdravlja, važno je i promovirati i naglašavati važnost mentalnog zdravlja i zaštite istog…”

S obzirom na to da se kod dvije trećine mladih koji počine suicid simptomi teškoća mentalnog zdravlja jave godinu dana prije smrti, važno je reagirati čim primijetimo zabrinjavajuće ponašanje. Kako je navedeno u ranije spomenutom priručniku „Suicidalnost u djece i adolescenata“, mladi koji počine suicid najčešće su imali depresiju (60%), zatim slijede ovisnosti, posttraumatski stresni poremećaj, anksiozni poremećaji, poremećaji prehrane, poremećaji ličnosti, psihotični poremećaji. S obzirom na to da je rizik pokušaja suicida 12 puta veći kod djece koja boluju od depresije, rano prepoznavanje i liječenje depresije izdvaja se kao posebno važno područje djelovanja u prevenciji suicida.

Nadalje, u priručniku se izdvaja da zlostavljana djeca 4 puta češće od nezlostavljane djece boluju od depresije, a rizik za depresiju smanjuje se za oko trećinu kada zlostavljanje prestane. Imajući u vidu da su podaci o učestalosti djece izložene zlostavljanju zabrinjavajuće visoki (prema podacima navedenima u priručniku 20% djece je često fizički kažnjavano, a 7% izvještava o teškim tjelesnim ozljedama; 25% djevojaka i 16% mladića bude izloženo nekom obliku seksualnog zlostavljanja do 14. godine; 30% mladih je doživjelo neki od oblika emocionalnog zlostavljanja), dok vršnjačko nasilje doživi svako treće dijete ili mlada osoba, postaje jasno koliko je važno pristupiti i ovom izuzetno važnom pitanju i adresirati ga. Tretmanski rad je također vrlo važan, što je jedan od glavnih ciljeva Poliklinike. Naime, smanjenje simptoma depresije i postraumatskog stresnog poremećaja tijekom tretmana značajno smanjuje rizik za suicid.

Kakvu ulogu imaju mediji prilikom izvještavanja?

Svjetska zdravstvena organizacija (eng. WHO) je izdala smjernice ciljane upravo na ulogu medija u prevenciji suicida. Među istaknutim smjernicama nalaze se upute medijima da pruže točne informacije gdje potražiti pomoć, educiraju javnost o prevenciji suicida i sprječavanju prenošenja mitova. Također, i da objavljuju  tekstove i članke o tome kako se nositi i suočavati sa životnim stresorima i suicidalnim mislima. Kao i na koje sve načine potražiti pomoć. Bitno je statističke podatke tumačiti ispravno i pažljivo! Isto tako, izbjegavati izraze poput „val samoubojstava tinejdžera“ ili „epidemija samoubojstava“. Navedeno smo znali vidjeti u medijima. Ono što je važno izbjegavati je izvještavanje o suicidima i ponavljanje takvih izvještavanja. Kao i izbjegavati izvještavanje koje normalizira suicid ili ga prezentira kao konstruktivni način rješavanja problema. Bitno je i izbjegavati eksplicitno izvještavanje o metodama izvršenja suicida, detaljima lokacije. Isto vrijedi za senzacionalističke naslove ili objave fotografija, pisama, videozapisa ili poveznica društvenih mreža.

Sada kada smo ih nabrojali, postavlja se pitanje zašto je važno upravo na taj način doprinositi prevenciji suicida. Pojava koja se zove „Wertherov efekt“ po liku iz Goetheovog romana „Patnje mladog Werthera“ u kojem protagonist počini suicid uslijed nesretne ljubavi, zapravo se odnosi na utvrđen porast suicida u vremenu nakon medijskog izvještavanja o suicidima (ne samo) slavnih osoba.

“Važno je izbjegavati izvještavanje o suicidima i ponavljanje takvih izvještavanja, izvještavanje koje to normalizira…”

Primjerice, nakon ovakvih izvještavanja je utvrđeno ne samo da slijedi porast broja izvršenih suicida, nego i broja kobnih prometnih nesreća. Posebno ranjive skupine su mladi, osobe koje imaju psihičke teškoće, osobe s ranijim suicidalnim mislima ili ponašanjima. Ovaj je efekt izraženiji što je prezentirana priča sličnija osobi koja ju zaprima. S druge strane, važno je ne pretvarati se da rizik ne postoji ili ignorirati teškoće mentalnog zdravlja. Zaštitni faktori odgovornog izvještavanja o riziku suicida i kako potražiti pomoć se naziva „Papageno efekt“.  Po liku Papagenu iz Mozartove opere. Smjernice ažurirane 2017. godine su pod originalnim nazivom „Preventing suicide: A resource for media professionals“. Dostupne su na web stranicama Svjetske zdravstvene organizacije.

Navedeno se pitanje svodi na pitanje odabira etičnosti u usporedbi sa senzacionalizmom u medijima. Ovo vrlo osjetljivo pitanje svakako je ono u kojem etičnost izvještavanja mora prevladati, doprinoseći važnoj ulozi i društvenoj odgovornosti koju mediji imaju.