Iako to na prvu ne zvuči logično, prvi i zadnji korak u procesu hranjenja i probave ima – mozak! U njemu se stvara ideja da bismo mogli nešto pojesti, a mozak je i taj koji na temelju signala iz našeg želuca donosi zaključak da je u tijelo uneseno dovoljno hrane.
Budući da je mozak taj koji je zaslužan za planiranje aktivnosti, zahvaljujući njemu možemo pripremiti ideju obroka, a potom i sam obrok od niza bazičnih namirnica. Mozak upravlja i našim pokretima pa nas usmjerava u smjeru kuhinje i hladnjaka. No, mozak je i mjesto u kojem nastaju emocije pa ne čudi niti veza između emocija i hranjenja. Ipak, ta veza je kod svakog od nas utemeljena davno, tijekom naših prvih iskustava hranjenja.
Hranjenje potpada pod osnovne ljudske potrebe, zajedno sa disanjem, spavanjem, izlučivanjem štetnih tvari iz organizma te održavanjem tjelesne ravnoteže. Zadovoljenjem tih osnovnih potreba, dobiva se osjećaj sigurnosti. Stoga se emocionalno hranjenje (prejedanje) često javlja u trenucima nesigurnosti, kada se osoba osjeća ugroženo. Nekad se javlja i kod nedovoljne količine sna ili nekih teškoća tjelesnog i mentalnog zdravlja.
Svi ponekad jedemo pod utjecajem osjećaja i to je sasvim prirodno. Ipak, dobro je osvjestiti okidače koji nas potiču da posegnemo za porcijom viška, dodadnim retkom čokolade ili vrećicom čipsa. Nakon što se osvijeste okidači, trebalo bi pratiti koliko se često javljaju. Ako je to nekoliko puta mjesečno, vezano uz neispavanost, hormonalne promjene ili intenzivan stres, to je u redu. No, ako se to ponavlja iz dana u dan, trebalo bi reagirati i potražiti pomoć u stvaranju i njegovanju drugačijeg (zdravijeg) odnosa prema hrani.